Proslov

višnja goljački

Dragi sugrađani,

U našim životima postoje različite faze i u njima nismo uvijek istog znanja, ali ni osjećanja. Čovjek je krhko, lomno biće i najveće je čudo što se uopće rodio! Koliko samo treba da se dijete osovi na noge, da odraste, da bude samostalno. A onda tek počinje hvatanje u koštac sa životom. Kako to, zapravo, ružno zvuči – jer život nije neprijatelj da se s njim hvataš u koštac, već najveći dar, i trebalo bi ga svaki dan na neki svoj poseban način slaviti. U priču o našem odrastanju, intelektualnom i osjećajnom, uključeno je, dakako, sve ono što su nam dali naši preci, naša obitelj i društvo oko nas. Zato je uvijek važno da dobro poznamo povijest, da budemo srcem uronjeni u svoje okruženje, ali i da gledamo sve u svjetlu jedinstva i dijalektike suprotnosti, jer sva je istina u krilatici da “ako leptir zamahne krilima u Pekingu, on može uzrokovati uragan na Floridi".
Današnji svijet odlikuje činjenica da je kompleksnost njegova narav koje se svi plaše. Možda je to odgovor i na pitanje zašto ponekad ljudi podliježu kiču, primitivnom i bagatelnom ukusu – boje se uhvatiti ukoštac s promišljanjem i traženjem istine, prepoznavanjem uzroka i davanjem odgovora koji bi i po nas same, ako smo iskreni, počesto bili negativni. No zadaća je medija da predstavljaju ljude i skupine koji stvaraju vrijedna djela, djela koja nadilaze dnevnu dozu potrebitog crnila, jutarnje ljute trave na ljutu ranu ili pak 44.000.000 klikova na You Tube-u određene nacionalne ikone bofl kvalitete, ali umješne ambalaže. Ali, nije moguće da smo zaista tako plitki, zar ne?!
U izreci „Tko stoji na ramenima prošlosti, može gledati u budućnost“, koju je citirao jedan umjetnik na predstavljanju knjige o zaprešićkoj glazbenoj povijesti, sadržana je misao da svijet ne počinje od nas, da smo dužni brinuti se o svome nasljeđu kako bi naši potomci uopće mogli doći u situaciju da grade svoju budućnost. Nema strašnije izjave nego da stvaramo dugove svome potomstvu! Ne trebamo im stvarati ni neko grandomansko blagostanje, već im pomoći da sami grade svoju sudbinu, neopterećeni pohlepom, mržnjom ili ravnodušjem.
Uvijek volim maximu “Misli globalno, djeluj lokalno“ (nije samo zbog onog glagola lokati, časna riječ ), zato što, kako su parafrazirali neki od intervjuiranih u ovom broju – tu kod nas je sve po mjeri – ni preveliko ni premalo. Ali, još treba malo truda da se pokrenemo, da odbacimo predrasudu da je Zaprešić spavaonica – potrebno je samo otvoriti prozor. Ali ne samo virtualni, već stvarni. To je jedina šansa da uđu u naš život svjetlost i svježina. A tada se nećemo bojati širom otvoriti vrata života, koji možemo samo znanjem, voljom i zajedništvom unaprijediti.

 

„Neka budućnost kaže istinu, procijenite svakoga čovjeka prema njegovom radu i zaslugama. Sadašnjost je njihova, ali budućnost je moja, za koju sam tako naporno radio.“ - Nikola Tesla
 

 

 

 

 

Broj 62

[ 15. Studenoga 2011. ]

Obavijesti i najave

Simetriks
Zaprešić online
Klub Zaprešićana
Grad Zaprešić
Akademij-art